ENGLESKI ONLINE
Piše: Milica Cvetković, 24 godine, student (2021. godina)
U celosti Vam prenosim moje iskustvo pohađanja EC Virtual kursa engleskog jezika u doba Covid 19.
DAN PRETHODNI
Petak je. Trebalo bi da imam uvodni čas iz engleskog jezika gde će nam se direktorka škole predstaviti i malo detaljnije objasniti plan i program rada. Hvata me panika jer “ne znam kako da se prijavim, kako da se uključim, ženu prvi put vidim šta ako ne budem znala ni da se predstavim, šta ako mi se jezik totalno zaveže”… Ništa, na vezi sam sa Majom ili Micom iz agencije Prestige, pa kako bude. I tako, naravno, kao i što pomislih, imala sam problem pri logovanju i zakasnila sam na uvodni čas. Mica je odmah direktno stupila u kontakt sa školom i objasnila im da se nisam snašla. Dogovor je bio da će me direktorka škole pozvati nasamo, čim bude imala vremena. Malo mi je laknulo, ali trema i strah i dalje su prisutni. “Jaaoo, šta li će žena sada o meni da pomisli, da sam toliko smotana, da ne znam da uđem na dva, tri linka, kako da joj sve to objasnim na engleskom jeziku, kako da progovorim uopšte kada ne znam da pričam tečno, a šta više nemam ni zavidnog vokabulara. Definitivno će pomisliti da sam na A1 nivou, a da stvar bude još gora, ja taj engleski učim 14 godina i dalje ne znam da pričam. Nemam reči, bruka i sramota, sad sam već i na sebe ljuta.
U nekom trenutku, Fiona, direktorka škole me je pozvala na Microsoft Teams, platformu predviđenu za učenje engleskog jezika. Žena je toliko fina, prijatna i ljubazna, polako je pričala svesna da je možda ne razumeju svi podjednako dobro. Počela sam da se opuštam jer sam shvatila da nije ništa toliko strašno, a i bili su drugi studenti na vezi koji su isto tako zalutali kao ja, pa nas je spojila u jednu grupu. Dakle, i ako Vam se to desi, postoje i drugi studenti kojima se isto dešava, niste jedini. Predstavila sam se, bog zna kako, razumela me je, čim je klimnula glavom, znači, valjda je to dobro.
Drugi “stresni” trenutak koji se naravno pojavio odmah nakon prevazilaženja prvog, bio je taj kad ja shvatam da su sa mnom u grupi deca, ljudi, adolescenti, mladi iz različitih delova Evrope… Čuj Evrope, sveta. A ja, iz tako male Srbije. Shvatam da oni mahom nisu ni čuli za Srbiju, kamoli za srpski jezik, ili eventualno Srbiju mešaju sa Sirijom. Dakle, osnovni jezik sporazumevanja mora biti engleski. Džabe ti Milice da pričaš na srpskom kad te niko živi razumeti neće. Džabe ti Milice da mlataraš i nogama i rukama objašnjavajući nešto, moraš da konačno progovoriš na engleskom. Uh, dobro. To i jeste poenta ovog kursa, valjda, tešim sebe. I još jedan najupečatljiviji lapsus, od mnogo drugih koje sam pravila – čujem da devojka iz, pazite sad, Kolumbije, meni kaže da ima najbolju drugaricu u Beogradu. I ja sva srećna što neko makar zna za Beograd, umesto da kažem svet je mali, the world is small, ja kažem the world is mine, jer jelte na srpskom mali, majn, sve je to slično. Nakon par sekundi vidim da ipak nije to to što sam htela reći, i kapiraju i oni da sam se zanela, ali ne mogu da Vam opišem kako su se slatko smejali, ne podrugljivo, ne cinično, ne ponižavajuće, već onako istinski simpatično. Tu sam uvidela da se niko nikad neće ni smejati našim lapsusima, da nije strašno ni ako grešimo dok pričamo, da će se šta više truditi da ti pomognu da smisliš normalnu rečenicu. Dakle, predrasuda o ismevanju našeg znanja engleskog jezika, upravo razbijena. Oni ljudi imaju tu neku širinu u shvatanju, uvek su voljni da ti pomognu, objasne, pošalju na privatni čet, šta god. Neko zna više neko manje, sve je to razumljivo. Pritom, zapamtite, moramo da grešimo da bi konačno naučili i znali šta je ispravno. To Vam kažem nakon 6 nedelja kursa i konstantnog pravljenja grešaka. 🙂
Nakon toga, sledi upoznavanje sa profesorom, ili profesorkom, zavisi ko je uzeo našu grupu. On se zaista trudi da objasni svaku reč koja je nejasna, traži sinonime, frazalne glagole, smišljamo novu konstrukciju rečenice. Ukoliko radimo gramatiku, obavezna su vežbanja. Svaku lekciju prate i naša lična komentarisanja u Breaking rooms. Breaking rooms su sobe u kojima mi samostalno razmenjujemo iskustva iz različitih delova sveta, obično na zadatu temu. Tako upoznajemo raznolikost kulture a ujedno prikazujemo i našu. Profesor pomno sluša o čemu pričamo, i kada nešto ne možemo da se snađemo, on se uključi na video i objasni. Naučili smo kako da pišemo žalbe hotelima, kako da sastavimo svoj CV, kako da napravimo prezentaciju na engleskom, a da to liči na nešto. Tako, vremenom, srodiš se, saživiš se sa ljudima sa kojima si u grupi. Dopisujete se privatno, smejete se, radite domaće zadatke zajedno, slikate se i pratite na Instagramu, zoveš ih kada ti padne napamet, ukoliko ne stižeš sutra na čas zamoliš da oni prenesu profesoru. Na neki način postaješ njihov drugar.
Ono što mi je doneo ovaj kurs engleskog jezika je, pre svega, jedno jako veliko iskustvo u učenju na ovaj način. Upoznala sam različite kulture i njihove običaje, stekla nove prijatelje sa Tajlanda, Kolumbije, iz Rusije, Italije, Francuske itd. A pre svega, konačno propričala na engleskom jeziku. Poboljšala sam veštinu govora, i upotpunila znanje iz gramatike. Součila se sa predrasudom da ja to ne mogu. Mogu. Možeš i ti. Ovo je jedna nezabravna avantura čije dobiti vidiš tek onda kada završiš sa kursom. Vidiš koliko si bogatiji, ispunjeniji, koliko si naučio i koliko toga nisi znao.
I ako se dvoumiš, probaj, svideće ti se 🙂